Nisam planirala raditi cheesecake. Uopće. Kad god sam kod kuće u Dalmaciji, vrijeme se svede na nešto drugo – na jutarnju kavu s pogledom na more i družene s najdražima. Ali ovaj put se napravio i cheesecake.
Išla sam na putovanje u Valenciju i bila sam u potrazi za popularnim Baskijskim cheesecakeom – cheesecake koji ne izgleda kao klasični cheesecake. Bez podloge, bez savršene forme, bez ukrasa. Površina mu tamna, skoro prepečena, kao da ga je netko zaboravio u pećnici. Uzela sam ga iz čiste radoznalosti. I tu je sve počelo.
Taj cheesecake je bio sve ono što treba – kremast, mekan, lagan... Vratila sam se doma s glavom punom ideja.
I tako je počelo. Sjećanje na Španjolsku, domaći limun, mirna večer u Dalmaciji. Sve se spojilo. Nisam htjela previše komplicirati – ovaj kolač to ne traži. On je u svojoj suštini jednostavan. Sve što traži je malo pažnje i dobar osjećaj za trenutak. Ne treba mu kora, ne treba mu ukras, ne treba mu čak ni savršena pećnica.
Radila sam ga u kalupu promjera 20 cm – da ostane visoki, pun. Nisam ga radila s nekim posebnim povodom. Zapravo, najposebniji povod bio je to što nisam imala nijedan. I to mi je bilo dovoljno. Ponekad baš tako treba – napraviti nešto samo zato što ti je ostalo u mislima danima. Bez razloga. Samo zato što želiš.
Limun iz vrta završio je u kremi. Jer koliko god me Španjolska inspirirala, ovaj cheesecake je skroz domaći. Pečen u mojoj pećnici, hlađen na balkonu uz zvukove galebova, i rezan na stolu na kojem smo nekad pisali zadaće. Zato ga i dijelim ovdje. Ne zato što mislim da će svima biti najdraži. Nego zato što možda nekome bude. Ili barem zapali iskricu da napravi nešto slično – nešto što nosi u sebi jednu zemlju, jednu emociju, jednu večer, jedan limun.